Ode i Balašević
„E,ona crtica između, to ti je život…“
Toliko je njegovih stihova da ne znaš koji bi izdvojio. Iza jednog stiha kriju se čitavi životi, iz jednog stiha možeš napisati priču, i to ne samo ti, ne samo ja, za svakog od nas njegove su riječi bile velike i bogate. Svaka je riječ Mliječna staza, svaki stih čitav svemir. Često bez rime, a tako složne jer su naposljetku „riječi bile njegove igračke“.
Otišao je Đole, ali je ostavio iza sebe trag koji nikada neće nestati. Nikada.
Što je prolaznost? Što je vrijeme?! Možda neka ljudska uobrazilja koju nastojimo izmjeriti. Možda sat, dan ili godina koju nastojimo ubrzati ili usporiti ovisno kako nam odgovara u danom trenutku. Umišlja si čovjek neke moći, naizgled smiješne, u najmanju ruku nepotrebne. Koliko god grčevito stiskali vrijeme u džepove starih kaputa, u kovčege, ladice i ormare prerijetko upotrijebljene te slagali u zatvorene, prašnjave i požutjele albume, ono prolazi i ne pita. Stižemo ga ne shvaćajući da život nije ni u onome što je prošlo ni u onome što dolazi ni u onome što smo sačuvali ili izgubili. Život je upravo ono nešto između, i povrh, i ispod, i okolo, i naokolo. Život zapravo nikad ne prolazi. Ono što zaista vrijedi, ostaje zauvijek u nekoj pjesmi, u nekom oku, u nekom osmijehu ili u nekoj suzi preslikano u nečijem koraku ili izrazu lica. Ostaje kao sjaj oka, miris duše, drhtaj glasa, šum vjetra, miris dunje, okus šljive, ugrizena usna ili rumeni obrazi. Ono što zaista vrijedi, nikad ne prestaje, samo možda promijeni oblik iz težeg u lakše, iz tamnijeg u svjetlije, iz vidljivog u nevidljivo.
Obratimo pažnju na sve ono neprimjetno. Poslušajmo tišinu, udahnimo zrak kao da ga grizemo, obojimo svoje zore, tuđa jutra i dane, nasmiješimo se onim najljepšim osmijehom, isplačimo suze, zagrlimo i volimo. Dajmo se umjesto da se grčevito škrtarimo i ljutimo. Pustimo se jer mi smo samo ono što pustimo. Samo ono što od nas odleti u svijet, ostaje i postaje naše. Tek kad ostavimo trag, postajemo ono što jesmo. Ispratimo sve naše Balaševiće, ali ne plačimo jer kako možemo izgubiti nekoga tko nam se toliko dao. Ne plačimo, već učimo na njegovu primjeru i dajmo se barem upola toliko. Ma ne, nema ništa upola. Dajmo se do kraja.