Zahvalnost
Često razmišljam o onome što imam, ne samo ja, već i neki koje poznajem. Tu se nađe poprilično dugi niz koječega, od svega materijalnog pa do zdravlja, ljubavi, prijatelja i sreće.
Istina, nemamo svi jednako. Netko grca u izobilju, a netko oskudijeva.
Onaj koji je bogat u svakom pogledu, često nije sretan jer posjedovanje zahtijeva održavanje i obnavljanje, a to opet zahtijeva puno vremena pa se čovjek pogubi i izgubi energiju, radost i snagu da bi uopće uživao u svemu što ima.
Onaj koji oskudijeva, oskudijeva u svemu.
Svi ćemo se složiti da nijedan od navedenih „razloga za sreću“ nije sam po sebi najvažniji i da je potrebna sinkronizacija svih čimbenika da bi čovjek bio zadovoljan jer, nažalost, danas bez novca ne možeš daleko, ne možeš sebi i svojima priuštiti ni hranu ni krov nad glavom ni lijekove.
Ljubav jest zaista moć koja pokreće svijet i od nje sve polazi, no nije dovoljno voljeti. Potrebno je stvoriti uvjete za život.
Nisam dugo mogla razumjeti kako to netko ima previše, a netko skoro ništa. Je li to do samog čovjeka, kako si prostreš, tako ćeš i leći ili, jednostavno, ne zadese svakog iste okolnosti?!
Vjerujem da je to splet svega skupa – gdje si rođen, u kojim si okolnostima odrastao, kako te život dočekao i, možda, što je još najvažnije, kako si dočekao život.
I zaista, kad malo bolje razmislim, poznajem ljude koji su rođeni u trnju, primjerice u ličkom kršu gdje je sve dvostruko teže, a rezultati isto toliko slađi. Njima su sve životne staze posute trnjem, a ipak hrabro i s osmijehom koračaju naprijed. Krče i razgrću to trnje ispred sebe, radosno i poletno, ne ljuteći se na njega što im se našlo na putu. Ne osvrću se, gotovo nikad ne jadikuju, a stalno zahvaljuju: „Neka, neka, Bogu hvala!“
Kad ih pitaš kako su, uvijek su dobro. Zahvalni su na svemu što imaju – na komadiću neba i na komadiću kruha, pa kažu: „Danas sam jednako sit i sa samim kruhom kao da sam pojeo najskuplji bakalar. Zahvalan sam što sam danas manje bolestan, nego jučer, a možda i sutra. Danas je, evo, dobro, a sutra opet kako Bog da. Svakome je danu dosta brige njegove. Zahvalan sam što mogu nositi sve ovo što me snalazi. Zahvalan sam jer imam snagu i jer mogu.“
A znate li što je od svega što je čovjek spoznao najveća mudrost? Shvatiti da mogu sve!
Shvatio sam da mi se nikad neće dati više nego što mogu nositi i podnijeti. Shvatio sam da su radost i sreća u meni, da ih uvijek imam na pretek, da ih mogu dijeliti neprestano iz tog nepresušnog vrela koji nikada ne nestaje! Zar to nije predivno?!
Radost je obnovljivi izvor najmoćnije energije na svijetu, a obnavlja se dijeljenjem!
Shvatio sam da sam bogat jedino onda kad sam bogat duhom i onda nekako uvijek imam sve. Ne mogu objasniti, ali to vam je tako. I zahvalan sam od sveg srca na tome.
Za domaću zadaću: razmisliti i zahvaliti!